Odjednom, ništa više nije isto. Ljudi oko mene poznati su mi samo izvana, ono što u njima spava ne poznajem. Mislila sam da je moj život na neko vrijeme poprimio obrise normalnosti, međutim u samo jednu noć sve se promjenilo. Opet sam izgubila vezu sa samom sobom, opet moram danonoćno voditi borbu kako bi nadvladala ona stara, pametnija Ana. Ponekad se vraća, onako na pola sata. Jučer, evo, pola sata sam provela sa samom sobom. Pola sata sam bila ona stara. Pola sata! I u tih pola sata požalila sam što sam željela vratiti onu osobu jer sam shvatila da joj nije uopće lako. Bolje da bude ovako kako je jer danas me ništa ne može zaustaviti. Hladno, bez ikakvih osjećaja krećem se svijetom već skoro mjesec dana i moram priznati da mi se ta praznina počinje sviđati. Imam skoro sve što hoću, sve što mi treba, a otkad ne vodim brigu ni o čemu stvari su krenule na bolje. Valjda nekada treba samo pustiti sve da ide svojim tokom. Na mom licu promjenu vide samo oni kojima to dopuštam, oni koji me predobro poznaju da ne bi zamjetili da u mojim očima nema više sjaja, da nema više osjećaja. Zvuči li sve ovo jako loše? Neki ne bi uopće bili zadovoljni mojim trenutnim stanjem, ali ja uživam! Neopterećena sam zadnji put bila... nikad. Ne znam samo što me sprečava da sada napravim neke stvari koje sam oduvijek željela. Osvetiti se, reći što mislim, vratiti nekome milo za drago... Ali ni sad nisam takva. Ne isplati se. Baš me briga. Dok je meni dobro...
Život je prepun iznenađenja. Poigrava se s nama kad god stigne, a mi kao marionete plešemo na njegove divne zvukove. Ponekad donese ugodno iznenađenje. Odkad sam počela loša vremena u svom životu smatrati kao uvode u nešto potpuno suprotno, lakše ih je prebroditi. Bez loših i tmurnih dana, kako bismo prepoznali sunce i plavo nebo kao nešto prelijepo?
Samo jedna sitnica može preokrenuti raspoloženje. Samo jedna lijepa riječ je dovoljna da nekome uljepšaš dan. Jedan je dodir dovoljan da se osjeti ljubav.
Što kada smo tako blizu sreći, a jednostavno je ne možemo dohvatiti svaki put kad bi htjeli? Možda je to ipak dobra igra, jer kada je konačno i dohvatimo, toliko smo zahvalni da činimo sve da je zadržimo što dulje možemo.
kada nam zivot dolazi do one tocke kada spoznamo da smo rodeni za nesto sto mozda nismo sposobni ostvariti? rodeni da volimo, hvatamo pruzene prilike, trcimo k zeljenom cilju i ostvarujemo ga, mozda nismo dovoljno jaki da ispunimo ona slova koja su negdje napisana davno prije nego sto smo ugledali svijetlo ovoga nezahvalnoga svijeta. tada kao da stojimo na mjestu i vrtimo slike iz dosadasnjeg zivota. ljudi i nekakve sjene prolaze pokraj nas, ali sva su lica bez nekog posebnog izraza. sto ako nam sva ta lica nisu bas nista znacila za ispunjenje zadatka? jesmo li na njih potratili vrijedne trenutke koje smo mogli provesti pomazuci sami sebi? s druge strane, lica koja vidimo ipak su prosla kroz nas zivot i mi smo svojom voljom zastali da ih bolje upoznamo. mozda smo svoje vrijeme na njih tratili zbog svoje sebicne potrebe za prijateljstvom, toplinom i njeznjoscu. a mozda smo bili nesebicni i pozeljeli pomoci uplakanom licu i ocima koje su trazile lijepu rijec. ali ispunjuje li nas to ili smo pozalili? godine prolaze a imamo osjecaj kao da smo ista ona spodoba koja ne zna prozboriti rijec. kao da nemamo iskustvo koje smo mozda mogli imati da smo se vise trudili. morali smo zastati i pruziti ruku nekome tko ju je prihvatio no iz krivih razloga. i ta lica sada su samo sjene, ona vise ne postoje, ali svejedno klize pokraj nas, krecu se, idu dalje. a mi i dalje stojimo. greske kojih nije trebalo biti stizu nas svake sekunde i vracaju nas u zbilju, ukazuju nam u beskrajnu ljudsku glupost kojom upravlja samo neki nagon. dogadaji nejasno ukazuju na to da smo ionako nitko i nista, da smo necije lutke za zabavu.
sto ako taj nije namjenio za mene ono sto si ja zelim? sto ako nije zamislio moju buducnost onako kako ju ja zamisljam? ponekad se osjecam kao rob u vlastitoj slobodi odabira, kao igracka poremecenog uma....
(i hvala Aniti na programu, bas su mi sad sljikice jos ljepse)
Negdje sam čula da neki miris ili zvuk može podsjetiti čovjeka na neki događaj ili osobu. Mislim da je tvrdnja točna. Osjećate li i vi miris kiše u zraku ili miris proljeća, jesni, ljeta? Ne znam što to točno u zraku podsjeća na određeno godišnje doba. Možda miris buđenja prirode, miris cvijeća podsjeća na proljeće, a miris dima što se puši iz mnogih dimnjaka na jesen. Miris vlage u zraku i hladnoća koja grize za obraze podsjeća na zimu i snijeg. Specifičan miris u zraku javlja da će pasti kiša.
Zadnjih dana vani je hladno i puše hladan vjetar, sipi kišica a zrak miriše na jesen. Osjeća se taj miris dima i već kestena, iako nisam sigurna da ih već peku. I zadnjih dana udišem taj zrak, a mirisi me podsjećaju na jedno određeno vrijeme kada to nisam ni bila ja. Bila je to moja slika, moje lice i moj lik, ali to je bila druga osoba. Nesretna sobom i svojim životom, makar s lažnim osmjehom na licu, zavaravajući druge ali i samu sebe. I jednog dana više nije bilo mjesta zavaravanju i ostala je samo gola i nemilosrdna istina. Ovi me dani toliko podsjećaju na tu osobu da živim u strahu da je ovaj iskreni osmjeh na mom licu samo privid. Bojim se da ću se jednog jutra probuditi i shvatiti da je sve bio samo san. Sreću će zamjeniti razočaranje i ponovo ću postati ona osoba koja ne želim više nikada postati. Strah me da će mi buđenje odnijeti ovu stvarnost koju proživljavam, ovu sreću koju djelim s osobama koje volim, i njih, tj njega. Lagala bih kad bih rekla da nije samo on zaslužan za iskren osmijeh i jak sjaj u očima, sreću u srcu i taj osjećaj zbog kojeg znam da sam još uvijek živa. Znam da mi kiša neće odnijeti ljubav, ali ipak te uspomene na prošla teška vremena mi ne daju mira. Želim neki znak da ova godina neće postati kao prošla. Do sada je bila bolja nego bilo koja prije. A zašto onda ipak sve miriše kao i prošlih? Zašto mi miris zraka ne da mira? Zašto me sve tako podsjeća na njega i na vremena kad ga nije bilo uz mene? Zašto ne mogu biti mirna i sigurna da je ovaj put drukčije, zašto uvijek nešto poljulja moju vjeru u stvarnost ovog stanja u kojem jesam? Možda je ipak malo prelijepo da bi bilo istinito... Samo hoću da mi netko kaže da ovo nije san, da me netko uštipne i da gradim lijepe uspomene i u ovo vrijeme tako da sljedeće godine ne moram prolaziti kroz isto...
Nevjerojatno je kako čovjek može u jednom trenu osjećati neizmjernu sreću i zadovoljstvo jer je nekome uspio izmamiti osmijeh na lice. Nevjerojatno je to kako taj trenutak može kratko potrajati i pretvoriti se u suze. I onda kada čovjek shvati da su suze bile uzaludne, i da će sve biti u redu, ponovno je veseo jer shvaća da nema smisla biti tužan zbog gluposti. Najnevjerojatnije je to što, onome koji se pravi čvrst zbog drugoga, i smije se da se drugi ne bi osjećali loše, njemu osoba kojoj želi sve najbolje i želi mu to reći, može uništiti dobro raspoloženje jednom bezvrijednom rečenicom.
I zato kažem: kada si sto posto siguran da držiš sreću za bradu, i kada ti se čini da ti cvijetaju ruže, uvijek budi na oprezu. Jer onaj od kojeg se najmanje nadaš zabije ti nož u leđa, iako možda ne namjerno i svijesno...
Nevjerojatno je kako čovjek dio dana može provesti sretan i u nadi da će vidjeti onog koga voli, a onda do kraja dana traži utjehu koje nema u vodi... I priznajem da preuveličavam, jer sve bi trebalo biti sređeno, i ja bih trebala biti potpuno sretna... ali ne osjećam se tako. Imam osjećaj da se onaj izmućkani pijesak u boci vode meni nikada neće staložiti. I ne znam zašto imam taj osjećaj. Nema povoda za to.... valjda.....
Jednoga dana sjela je i počela se pitati kamo su otišla vremena kada nije znala što su suze. Gdje je nestala djevojčica koja je voljela more i zalazak sunca? Kamo se sakrila djevojčica duge plave kose i velikih zelenih očiju? Kamo je otišla djevojčica koja se poistovjećivala s likovima iz meksičkih sapunica i koju je tata zvao Paola Bracho? Bila je to ona djevojčica kojoj nije smetalo kada joj se u noći mali brat uvalio u krevet. Ona koja se smijala s braćom i radila s njima svakojake gluposti. Ona koja je svakoga dana čekala da joj majka donese čokoladicu dok ide s posla. Djevojčica koja je s užitkom jela Vindijin puding od vanilije, igrala se s psom kod bake i djeda voljela je voziti se po dvorištu u kartonskoj kutiji. Voljela je vidjeti puni mjesec kako isijava svoje jako žuto svijetlo i nije razumjela kada joj se tata smijao. Koja se vozila na svom bicikliću do Male i Velike Koprivnice. Djevojčica se voljela ljuljati na ljuljački koju joj je djed složio u svom dvorištu. Tada nije znala što je to problem. Obitelj joj je bila sasvim dovoljna. Zašto je morala odrasti? Zašto je morala okusiti gorčinu života? Mogla je ostati među ljudima koji je istinski vole, ali odrastala je i osjetila kako je to biti odbačen. Zašto je tata morao postati veterinar? I zašto se ona time ponosi? Zašto je sretna sa svime što ima kad joj je to nabavila prokleta profesija??? Zašto sada djevojka nije slijepa poput djevojčice koja je nekada bila? Zašto danas ne može jednostavno sjesti u kartonsku kutiju i provozati se dvorištem? Kada se to dogodilo, kada je promjenila načine razmišljanja, stavove? Kada je počela opažati nestabilnost odnosa oko sebe, grozotu ljudskog ponašanja i koristoljubivost njoj sličnih? Kada je postala kao oni? Kada je prestala biti nevino dijete, kada su joj ljudske zle ruke skinule osmijeh s lica? Kada joj je alkohol uništio sigurnost doma, a očev izraz lica odgurnuo tako daleko da se nikada nije mogla vratiti? Zašto se pravi pred ljudima da je sve u redu i da se osjeća dobro, zašto sama sebi laže da ju ne peče hladan vjetar koji neprestano oko nje puše? Zašto maže usne i obraze da se zaštiti? Zašto gorke suze skriva osmjehom, a sol joj već nagriza lice i oči počinju peći? Gdje je nestala djevojčica koja je bila potpuna suprotnost meni? Djevojčica bi spavala s osmjehom na licu, a ja... ja još sjedim i plačem. Oplakujem vremena kada je djevojčica vikala plananina dok ju je tata vukao u kartonskoj kutiji u sumrak lijepog proljetnog dana. Na kraju ću ionako leći crvenih nagriženih obraza u svoj krevet i ponovo sanjati mamu i tatu kako se ljube i smiju. Sanjat ću da tata noćas spava pod istim krovom sa mnom i da će me sutra pitati kako sam. Svakoga dana sanjam njegov blagi izraz lica kojega tako rijetko vidim. Razmišljam o vremenu koje smo proveli zajedno. Ali to vrijeme je s njim provela djevojčica koja je zakopana u meni. Ona danas ne može izaći jer je želim poštedjeti odrastanja i razočaranja u one nama najdraže. Ne može izaći jer je zakopana duboko u meni i oko nje je izgrađen veliki betonski zid. Djevojčica je nestala kao i ona osoba koja je nekoć bio moj otac. Nestala je s osobom koja je nekoć bila moja majka. Nestala je kad sam shvatila da je život prokleti dar s neba i da od ljudi radi pohlepne, škrte, nesretne i popustljive spodobe koje besciljno i bezvoljno kroče ovim jedinstvenim planetom. Od djevojčice, ostale su samo lijepe uspomene i povremena nostalgija za toplinom očevih ruku. Ostala je krhotina duše, a prazninu je popunilo samo razočaranje i saznanje da mi je suđeno postati ista onakva spodoba kao one kojima sam sve više nalik...
Kada se jednog dana probudim, više neće biti ovog tupog osjećaja kojeg ne mogu protumačiti riječima nijednog postojećeg jezika. Toga dana nestat će svi problemi i sve moje teške muke koje proživljavam u svom preteškom životu, ali nestat će i ono lijepo, one sitnice koje me na trenutke oslobađaju osjećaja ograđenosti od ostalih i one vrlo važne stvari koje me i drže na životu. Jednom će doći dan kada ću shvatiti koliko mi je trebala značiti ova sloboda koju sada smatram ropstvom, ovaj lagan i bezbrižan život kojeg sada proživljavam s mukom, ovi nevažni problemi koje sada tako teško rješavam. Jednom će mi san donijeti odgovore na sva pitanja, ali tada će biti kasno. Sve što sada nisam učinila, a željela sam, tada će mi biti nemoguće jer ću biti daleko, sama, bez ikakvog osjećaja. Jedino što ću možda osjetiti bit će žaljenje za propuštenim prilikama. Žalit ću što sam se doživljavala takvom, što nisam učinila baš to što mi se motalo mislima, što nisam imala snage udovoljiti sama sebi, ali i drugima. Bit će mi žao što nisam imala osjećaj da mi je stalo, što nisam živjela punim plućima, što sam potisnula u sebe ono što je možda bilo najbitnije u tom trenutku izreći. Poželjet ću da nikada nisam izgradila taj prokleti zid zbog kojeg ponekad ne mogu izgovoriti najljepše riječi, ali i one manje lijepe, ali ne manje važne. Onaj zid koji mi ne dopušta da vidim neke stvari koje se događaju oko mene, osjećam se kao slijepac sa širom otvorenim očima. Gledam, a ne vidim. Kada uspijem vidjeti koji dio scene, udarac ne dospjeva do mene jer je zid toliko očvrsnuo da ga rijetki mogu srušiti. I dok taj zid stoji, ne razlikujem sreću od tuge, ljubav od usamljenosti, ljubomoru od osjećaja 'svejedno'. Znam samo za taj tupi osjećaj 'boli me briga za sve, glavno da me nitko ne može povrijediti'. Kakvog li to ima smisla ako ne osjećam ni ono suprotno? Vidim ljude oko sebe koji nemaju izgrađen zid, muče se i teško im je. Voljela bih suosjećati, ali jednostavno ne mogu jer nitko nije suosjećao sa mnom kad mi je bilo najteže. Tada sam počela polagati prve cigle. Želim se probuditi jedno jutro bez zida, potpuno izložena svim udarcima, ali i ljepoti koju život ponekad pruža, želim se probuditi uz onoga tko je uspio razbiti zid i doprijeti do mene i pokazati mi što sam propuštala svih ovih godina. Ne želim iza zida dočekati onaj dan kada će nestati tup osjećaj, a s njim i svi ostali. Jer tada će biti prekasno....
Mnogi od nas već smo sad zarobljeni navikama kojih se teško možemo odreći, životi nam se već sada počinju vrtjeti oko samo jedne jedine stvari i polako počinjemo shvaćati da će tako biti i u bližoj i daljoj budućnosti. Razmišljavši o slobodi, bezbrižnosti i zabavljanju počela sam drukčije gledati na jednu svoju naviku. Do sada mi nije bila veliki problem, nikada na to nisam tako gledala. Ali kada shvatimo da navika polako prelazi i u ovisnost, moramo se zapitati da li nam je u ovim trenucima to uopće potrebno. Po prvi put osjećam se zarobljeno s tom ovisnošću, ili navikom... nisam još sigurna do kuda je došlo. Po prvi put želim se osloboditi svog poroka i vrlo sam odlučna u tome. Ipak, bojim se da sam predugo razvijala naviku i da moj put ka slobodi neće biti nimalo lak. Ipak, imam dobre razloge i određen cilj, još malo pa i razrađen plan bijega, samo još moram naći pomoćnika. Vjerujem da će mi ta osoba rado pomoći, a meni će tako biti lakše. Sada ne smijem posustati. Sada počinjem borbu protiv same sebe. Počinjem bježati od onoga što me zarobilo i tražiti težak put prema slobodi. Mnogi će sumnjati u to, kao što ja i sama svaki čas posumnjam, i možda će, na žalost, imati pravo. No, ako itko misli da ja to ne mogu, a ja se držim svog plana, ne želim da mi to govori u lice. Sada želim da svi oko mene šute, a ako posustanem i vratim se u zatvor – radite što hoćete.
Nemam nikakve slikice nažalost i to zato jer nisam još ništa uslikala, a nemam ni kabel da slike stavim na komp. Naime, ja sam sada ovoga trena u Zagrebu. Došla sam danas oko 12 i vraćam se oko toliko u subotu. Svi me pitaju jel idem dečku... Ne, došla sam posjetiti svoju tetu i firmanu kumu, maknuti se malo od rutine i prepoznatih ljudi u Križevcima. Iako je praznik, već sam danas bila u King Crossu i navečer u kinu. Malo smo zakasnile na željeni film pa smo morale odustati od karaoka i gledati skrivenu pretpremjeru. Pustili su neki hrvatsko - srpski film, koji je više hrvatski nego srpski. I jako je dobar. Sad idem spavati jer sam umorna ko cucak. Sutra idem valjda u šoping i nadam se da ću se naći s dragim. I dok ja uživam u hrvatskoj metropoli, nadam se da je i vama lijepo...
Laku noć, Bubašparci (ne pitajte, jer priča je jako dugačka)
, pisati blog, čitati druge blogove, igrati igrice na ICQ, crnu boju, crvenu boju, sivu boju, japanski jezik, dobre filmove, Tree Hill, putovati, slušati glazbu, čitati Harryija Pottera ...
...